Razvoj empatije

Pravo razumevanje tuđih emocija postiže se razvojem empatije.

Empatija je delimično kognitivni a delimično emocionalni doživljaj, jer se temelji na razumevanju situacije, znanju o vrsti emocije koju situacija može izazvati i uživljavanju u osećaje drugih.

Empatija se razvija postepeno, a prava empatija se može primetiti tek kad dete ima razvijen osećaj vlastitog bića.

Naime, u prvoj godini i u prvoj polovini druge godine dete plakanjem reaguje na plač drugog deteta. Dete doživljava oblik primarne, primitivne empatije što znači da ne može prepoznati svoju odvojenost od drugog bića, te osećaje drugoga doživljava kao vlastite. No, pred kraj druge godine, kada dete stvori sliku o sebi i oseća se zasebnim delom okoline, empatija kao saosećanje s drugim pokazuje se u različitim oblicima utešivanja, koje je dete spremno ponuditi drugom detetu ili odraslom kako bi smanjilo njegov osećaj tuge (nudi mu igračke, zagrliće ga..). Empatija se povećava sa širenjem rečnika i pojmova, a u adolescenciji se više ne odnosi samo na neposrednu situaciju pojedinca, nego na opšte stanje ljudskog roda (bolest, siromaštvo).

Najvažniju ulogu u razvoju empatije ima ponašanje roditelja. Longitudinalna istraživanja pokazuju da na detetovu empatiju najznačajnije utiče majčina toplina i pozitivne emocije.

Pored modela roditelja još važniji uticaj ima roditeljsko nagrađivanje detetovog prosocijalnog ponašanja kao i neprihvatanje netrpeljivosti prema drugima.

Empatija je temelj prosocijalnog ponašanja, brige za tuđu dobrobit i altruizma.